Stručni savjeti

Za roditelje

18

svibnja
2015.

Razvod i dijete

U jednoj knjizi o odgoju djeteta pronašla sam stih pjesnikinje Hannah Kahn koji glasi: «Dijete, pruži mi svoju ruku kako bih mogla hodati u svjetlosti tvoje vjere u mene». No kako voditi dijete i kako mu pružiti povjerenje u situacijama kad se razvodite i kad sami gubite svaku vjeru u sebe i ljude oko vas?

Kad se supružnici odluče razvesti, suoče se s mnogim osjećajima koji im odjednom poljuljaju svijet, stave pod povećalo sve društvene vrijednosti kojima su ih još njihovi roditelji učili od malena. Iako se u Hrvatskoj raspada otprilike svaki 5 brak i nije nam neobično vidjeti i živjeti suživot s uspješnim samohranim roditeljem, ipak djecu učimo o bogatoj vrijednosti obitelji kojoj uvijek trebaju težiti. Obzirom na to pri razvodu mogu se javiti vrlo oprečni osjećaji: od olakšanja i zadovoljstva do bijesa, razočaranja i tuge. I upravo u toj situaciji, u kojoj se supružnici često ne mogu sami snaći, čeka ih jedan od najodgovornijih roditeljskih zadataka – provesti svoje dijete kroz razvod što bezbolnije. Najveći izazov u tom zadatku je staviti svoje dijete i njegove potrebe ispred sebe. Iako to možda zvuči nemoguće, postoje načini da se to i provede, a to je razdvojiti roditeljski odnos (koji traje cijeli život) od partnerskog odnosa.

Kako reći djetetu?

Razvodom se odjednom gubi cijela struktura u djetetovom životu koja mu je dosad pružala sigurnost. Kako bi ga se što bezbolnije uputilo u taj dugotrajni proces privikavanja na drugačiji život, potrebno je da mu odluku o rastavi kažu roditelji, zajedno, na nekom mirnom mjestu. Pri tome je bitno suzdržati se od međusobnog optuživanja (npr. «Tata/mama nas više ne voli.») i na što jednostavniji način objasniti djetetu što će se događati u slijedećem periodu (npr. «Mama i tata se više ne vole kao muž i žena pa će tata/mama otići živjeti negdje drugdje. Tati/mami je žao što neće živjeti s tobom, ali doći će te posjetiti čim bude mogao. Moraš znati da te mi i dalje puno volimo i da ćemo te uvijek voljeti»). Bitno je djetetu u tom trenutku pružiti osjećaj sigurnosti i dati mu do znanja da nikad neće  izgubiti roditeljsku ljubav. Ono što valja izbjegavati je ne reći djetetu ništa o razvodu. Iako je uvaženo mišljenje da djeca ne razumiju odnose među ljudima, ona osjećaju emocionalnu klimu u obitelji i osjetit će tugu. Ukoliko im ne objasnite što se dešava, bit će uznemireni jer neće razumjeti promjene.

Kako će reagirati?

Odluka o razvodu veliki je gubitak i za roditelje i za dijete zbog kojeg svi prolaze kroz faze tugovanja. Kao prvo, gubitak izaziva šok i poricanje da se to događa baš njihovoj obitelji. Kada se shvati da je ta situacija nepromjenjiva, nastupa period u kojoj su roditelji i djeca zbunjeni. Sada se javlja strah od toga kako će dalje živjeti, raditi i nastupaju vrlo bolni osjećaji. No kako vrijeme prolazi, svi se vraćaju svojim svakodnevnim aktivnostima i obavezama i ta tuga se polako prebolijeva. Bitno je naglasiti da je tugovanje proces koji ima svoj tijek i s vremenom prolazi. Osjećaje koji se javljaju u tom procesu djeca često ne znaju imenovati niti se znaju s njima nositi. Zato je bitno da roditelj otvoreno priča s djetetom o onome što osjeća kako bi dijete naučilo imenovati osjećaje (npr. «Kad ovako sjediš sam/a, izgledaš mi kao da si tužan/na. I ja kad sam tužna/an volim biti sam/a.»). Tako će lakše shvatiti i prihvatiti što im se događa i prilagoditi se situaciji. Ono što osjećaju i roditelj i dijete je: depresivnost, tuga, bespomoćnost, posramljenost, zbunjenost, usamljenost, preplašenost. U svakodnevnim aktivnostima oni mogu biti zaboravljivi, može ih sve smetati, teže se koncentriraju na poslove, imaju slabiji apetit, poteškoće sa spavanjem,... Prije svega, javljaju se intenzivni osjećaji tuge, ljutnje i straha. Dijete osjeća tugu jer jedan roditelj neće biti s njime. Ono može plakati, biti vrlo tiho i odsutno. Često se javlja strah da će ih ostaviti i roditelj s kojim žive, strah od toga što će se dalje događati s njihovim životom (gdje će roditelj živjeti, kada će ga vidjeti i sl.). Takovi osjećaji mogu biti popraćeni noćnim morama i odbijanjem spavanja u svojoj sobi, potištenosti, zabrinutosti. S druge strane, osjećaj bespomoćnosti i povrijeđenosti djeca mogu izraziti kroz ljutnju, bijes i prkos. Takvo ponašanje može biti usmjereno na roditelja s kojim živi jer ga dijete krivi za novonastalu situaciju ili prema roditelju koji je otišao zato što ih je napustio. U odnosu s drugom djecom također pokazuju promjene u ponašanju: povlačenje od drugih, gubitak volje za igru, samostalno igranje, razdražljivost, plačljivost... Kod djece se mogu vratiti neka ponašanja karakteristična za djecu nižeg uzrasta poput mokrenja u krevet, sisanje prsta, tepanje i sl. Ono što je karakteristično za predškolsku djecu je to što oni sve vide pojednostavljeno zbog njihovog egocentrizma. Iz tog razloga, dijete često misli da se roditelji rastaju jer je ono prošli tjedan bilo neposlušno, pa su mama i tata vikali i sigurno su se posvađali radi njega pa ako počisti svoju sobu roditelji će se pomiriti. Zato je bitno da se djetetu naglašava da ono nikako svojim ponašanjem nije doprinijelo razvodu i da nije krivo, te da ne može utjecati na odluke roditelja (npr. «Tata i mama nisu zajedno jer smo ljuti jedno na drugo. Nismo ljuti na tebe i jako te volimo. Ti nikako nisi kriv što se mi više ne volimo.»). Kako se reakcije na razvod razlikuju, tako se razlikuje i njihovo trajanje. Najčešće se djeca kroz dvije godine priviknu na promjene koje je razvod uzrokovao i intenzitet reakcija se smanji. No naravno, taj proces je težak i bolan te svakom djetetu treba dati onoliko vremena i potpore koliko mu je potrebno.

Kako se ponašati nakon razvoda?          

Teško je nositi se s emocijama koje se bude pri raspadu braka i ne treba se ustručavati potražiti pomoć. To može biti provođenje vremena s prijateljicom, druženje s osobama koje dijele slična iskustva, razgovor s psihologom, provođenje opuštajućih aktivnosti. Bitno je raditi bilo što, što će supružnicima pomoći da prihvatite novonastalu situaciju i da se što lakše vrate u obavljanje svakodnevnih aktivnosti. Ovo ističem jer se roditelji često nađu vrlo usamljeni, nemaju volje za društvom pa im djeca služe kao osobe za povjeravanje i olakšavanje «duše». Djeca su vrlo krhka, teško im je i potrebna im je maksimalna podrška roditelja i ne mogu nositi još i teret roditeljevih osjećaja. Najbolji način da se pomogne djetetu kako bi se prilagodilo novonastaloj situaciji je suzdržati se od međusobnog optuživanja i kritiziranja supružnika pred djetetom i pokušati što češće zajednički sudjelovati u donošenju odluka o djetetu. Na taj način, dijete će vidjeti da se o njemu brine iako više roditelji nisu zajedno i osjećat će sigurnost i povjerenje. To je prije svega bitno kako dijete ne bi doživljavalo roditelja s kojim ne živi kao nekoga tko ga ne voli, ne želi se brinuti o njemu i koji se s njime dođe poigrati kada za to ima vremena ili volje. Ili pak, kako roditelja s kojim živi ne bi doživljavao kao osobu koja mu brani da vidi drugog roditelja, koja im je uništila obitelj, što bi prouzročilo mnoge negativne osjećaje prema roditelju s kojim živi. Tijekom razvoda, a i poslije, provlači se bitno pitanje «Kod koga i kad će biti dijete?». Bitno je da dijete ne odlučuje samo s kim želi živjeti jer je ono malo i treba ga zaštititi od preteških odluka i odgovornosti. Uostalom, dijete voli oba roditelja i nerado se odvaja od bilo kojeg. Potencirati u djetetu osjećaj da mora «odbaciti» jednog roditelja uzrokovat će još intenzivnije negativne reakcije (osim u slučaju kada je jedan roditelj zlostavljač). Vrlo je bitno da dijete kod oba roditelja ima neki vlastiti kutak jer će tako osjećati da pripada i tati i mami. Roditelji, zbog ogorčenosti na bivšeg supružnika i kako bi mu nanijeli zlo, često znaju od djece raditi saveznike (npr. «Reci tati/mami da nećeš doći idući vikend ako ti ne uplati alimentaciju.», «Tata/mama si je kupio/la motor, a tebi ne daje novce.»). No, iz toga proizlazi trenutno, vlastito zadovoljstvo zbog kojeg se žrtvuje dječje dobro. Zbog ovakvih poruka se dijete osjeća odbačeno, osjeća se predmetom kojeg roditelji koriste kada im treba, te misli da mora izabrati stranu i izdati drugog roditelja zbog čega će se osjećati loše. Ponekad se roditelji zaista nađu u situaciji da ne mogu reći ništa lijepo o bivšem supružniku, ali valja imati na umu da je i on roditelj istog djeteta i da se ne može djetetu uskratiti pravo na lijepu sliku oca/majke. Roditelji trebaju imati korektan međusoban odnos. Pod time se ne podrazumijeva da se djetetu treba prikazivati uljepšana slika drugog roditelja već je potrebno djetetu omogućiti da sam stvori odnos s drugim roditeljem kakav god on bio. Na temelju tog njihovog odnosa, dijete će samo stvoriti sliku roditelja onako kako ga je doživio u odnosu na sebe. Bitno je sada što više vremena provoditi s djetetom, biti mu potpora, razgovarati, crtati, čitati priče. Dijete treba shvatiti da ne prolazi samostalno kroz ovaj težak period. Potrebno mu je mnogo puta čuti od roditelja da ga vole jer djeca često misle da ih roditelji prestanu voljeti kako su prestali voljeti supružnika (npr. «Postoji više vrsta ljubavi: između muža i žene, sestre i brata, djece i roditelja, prijatelja… Ljubav između muža i žene može prestati, ali ljubav između roditelja i djece je posebna i ona nikada ne prestaje.»). Također, djeca osjećaju da ne mogu držati pod kontrolom stvari, koje se događaju, zbog čega se osjećaju bespomoćno. Zato ih roditelji i bližnji moraju uključivati u donošenje svakodnevnih odluka koje se odnose na njih same. Zbog osjećaja stabilnosti, bitno je što manje mijenjati okruženje u  kojem se dijete nalazi i rutinu kako ne bi bilo izloženo dodatnom stresu. Tako i granice ponašanja moraju biti jasne kao i prije, no s većom fleksibilnošću u određenim situacijama (npr. «Danas možeš spavati sa mnom u krevetu jer si tužan/na, no želim da sutra ponovno spavaš u svojem.»). Preveliko popuštanje sa svrhom kako bi utješili dijete, neće mu pomoći već će ga dodatno zbuniti i pojačati njegov osjećaj nesigurnosti. Djeca nakon razvoda često intenzivno iskazuju protest na postavljane granice i često znaju ucjenjivati izjavama da će ići živjeti k drugom roditelju. Takve izjave je najbolje ignorirati kako ne bi podržavali djetetovu ideju da u skladu s raspoloženjem može odlučivati kod koga će živjeti.

 Ida Šipek. dipl.psiholog


Vrati se na novosti

Veličina fonta
Kontrast
Poveznice