Život trogodišnjeg djeteta je dosta ograničen i usmjeravan od odraslih. Ono ne može ići u šetnju samo, birati samo što će jesti, kupiti ili obući. Mala djeca su potpuno ovisna o roditeljima. Makar i sama izražavala svoje mišljenje, na kraju roditelj odlučuje hoće li ga uvažiti ili ne.Upravo u toj dobi maštanje počinje činiti važno mjesto u dječjem svijetu.

Maštanje može ono što u stvarnom svijetu djetetova znatiželja ne smije. Ona će nositi dijete preko svih granica vremena i prostora. Omogućiti će djetetu da se na tren osjeća kao najsnažnija, najljepša, najsmješnija osoba na svijetu, daje mu jasnu viziju što u životu želi biti, pomaže mu da razumije kako je nekome u drugačijoj koži, pokazuje mu kako se neki problem može riješiti, pomaže mu da se nosi određenim emocijama. Tako djevojčica koja u šetnji mora držati majku za ruku, u svojoj sobi je kraljica velikog carstva u kojem, može hodati sama i u kojem za nju nema opasnosti.

Kao odrasli učimo iz svijeta u kojem živimo i iz našeg iskustva, isto kao što to rade i djeca. No, djeca imaju još jedan „talent“. Ona uče ne samo iz onoga što ona jesu, već iz toga što ona žele biti. Tako maštanje utječe na kompletan psihofizički razvoj djeteta:

• Spoznajni razvoj. Maštanje čini dječji mozak elastičnijim. Igre poput „Kao da je ovo...“ razvijaju kreativno mišljenje jer dijete mora zamišljati kako da promijeni funkcionalnost predmeta prema potrebi i situaciji. Zamišljajući, uči kako iz nečeg nepotrebnog može napraviti nešto što mu baš sada treba, uči čemu stvari koje svakodnevno koristi mogu još služiti. Zamišljajući, dijete lakše uči i kako bi se neka problemska situacija mogla riješiti pa se tako smanjuje i razina stresa koju doživljava kada se nađe u nekoj sličnoj situaciji.
• Emocionalno-socijalan razvoj. Uživljavanje u različite uloge pomaže djeci da shvate kako je biti netko drugi. Time se kod djece razvijaju empatija, prijateljstvo, altruizam i druge poželjne osobine. Ponekad se u stvarnom svijetu djeca susreću s različitim situacijama koje ne shvaćaju. Maštanje tada služi za proigravanje proživljenih situacija kako bi ju dijete razumjelo, suočilo se s emocijama koje se tada javljaju. Djeca pri maštanju imaju potpunu kontrolu nad situacijom, mogu s akterima učiniti što žele, mogu se osjećati bolje, što u njima budi osjećaj sigurnosti. Oni postaju gospodari svojih osjećaja. Tako npr. ako se dijete boji čudovišta, može izmisliti priču kako lovi čudovište i pretvara ga u nešto smiješno. Zato se maštanje često koristi u terapiji s nesigurnom djecom, zlostavljanom, povučenom, agresivnom i dr.
• Govorni razvoj. Maštanje je vrlo slikovito i time je pogodno za razvijanje dječjeg rječnika. Kada se djecu zamoli da ispričaju kako im je bilo u vrtiću, opisi će biti siromašni i kratki. No, kada ih se pita o nekoj njihovoj maštovitoj igri, imati će što ispričati. Na ovakav način djeca mogu pričati o onome što vide u mašti, osjete, čuju, mirišu, žele.

Maštanje se može javiti kroz više aktivnosti. Najčešće su to igre pretvaranja u kojima djeca zamišljaju da su neke druge osobe i u kojima neživim objektima daju ljudske karakteristike. No, maštanje se može izraziti kroz vođeno zamišljanje, crtanje, modeliranje, pričanje priča i sl. Pomoću igra maštanja i zamišljanja s djetetom se može zabaviti, ali također i otkriti što se s njime događa, kakva je njegova unutrašnja realnost, što se događa u njegovom životu iz njegove perspektive. Granica između maštanja i stvarnosti kod djece je puna preklapanja. Ponekad je dječja igra stvarni produkt samo mašte, no najčešće dijete u igru maštanja unosi stvarne elemente iz njegova života. Tako možemo vidjeti da dijete u svojoj igri glumi medvjeda koji samo spava zimski san i kaže da je: „Baš kao moj tata“. Ili djevojčica koja glumi leptiricu koja leti od cvijeta do cvijeta i svima uljepšava dan kao i njena majka. Djeca kroz maštu prikazuju kako doživljavaju pojedine ljude, situacije, u kakvim su odnosima s kime, kako se njegovi bližnji odnose prema njemu i sl. Kada je dijete opterećeno nekim događajem, ono će neprestano „glumiti“ tu situaciju kako bi nadvladalo njome. Kao primjer susrećemo djecu koja su dobila malu bebu u obitelji i koja tada počinju maštati da su i oni bebe, igraju se mame, tate i bebe pa se čak počinju tako i ponašati u stvarnom životu.

Kako kod kuće potaknuti maštanje?

Kada je dijete u maštanju pridružite mu se ako ono to želi, no pri tom dopustite da ono bude redatelj vaše igre. Prihvatite njegova pravila i potaknite ga na još više zamišljanja iako znate da neke stvari nisu realno izvedive.

• Pričajte mu o vašim maštarijama, pričajte o čemu ste najviše maštali kada ste bili dijete. Mašta nije samo za djecu i odraslima može poslužiti kao vid opuštanja.
• Dopustite djetetu da ima svoj kreativan kutak koji će biti bogat različitim starim odjevnim predmetima (košulje, hlače, marame, kape,...), dodacima (kape, novčanici, nakit, ...), predmetima, materijalima koji će djetetu omogućiti otvaranje različitih ideja za prerušavanje i uživljavanje u uloge
• Zanemarite nered kada je dijete u igri. Zahtijevanjem određenih uvjeta dijete ćete samo ograničiti i opteretiti u igri. Postavite pravilo prije početka igre da sve pospremi kada je igra gotova.
• Potaknite kod djeteta kreativnost-neka izmišlja kako bi mogli izgledati neki izmišljeni predmeti, kako bi bilo kad bi ljudi hodali na rukama, kada bi se o nama brinuli kućni ljubimci, i dr. Ukinite neka ograničenja u mišljenju i utvrđena pravila u društvu.
• Čitajte priče, izmišljajte kraj priče koju znate, zajedno s djetetom izmislite priču o vašoj obitelji, i sl.
• Neka u sobi imaju dostupan različiti materijal iz kojeg može svašta nastati (papiri, bojice, flomasteri, kolaž, škarice, kartoni, kutijice, perle...)
• Ne forsirajte maštanje. Neka djeca ne mogu lako uči u maštu. Pomozite im da postepeno ulaze, neka osjete da su opušteni i da doživljavaju ugodu.

Kako se maštanje može ugasiti?

• Dugotrajnim izlaganjem televiziji. Gledanjem televizije djeca su pasivni promatrači pred kojima događaji slijede jedan predvidljivi slijed. U svojoj mašti, djeca će prihvatiti takav slijed kao jedini mogući i ispravan i neće razmišljati što bi se još moglo i kako dogoditi.
• Igranjem s gotovim produktom igračaka. Stalno igranje gotovim igračkama umanjuje dječju kreativnost. Djeca tada ne znaju od čega bi sami mogli napraviti lutku, kućicu ili nešto slično.
• Negativnim stavom o maštanju. Roditelji često znaju djeci reći „Daj ne izmišljaj“, „Znaš da to nije moguće“, „Prekini se glupirati“. Takve rečenice djeci daju poruku da je maštanje nešto loše, da mora biti vođeno nekim pravilima i da oni nemaju vještinu maštanja.

Koja je razlika između maštanja i laganja?

Ova dva pojma se često miješaju i zabrinjavaju roditelje. Važno je znati da je maštanje nešto što kod djece izaziva ugodu, sreću, dok laganje izaziva napetost, nelagodu. Djeca koja lažu često opravdavaju svoje postupke i pronalaze krivce na koje će prenesti odgovornost. Dijete koje mašta će se upustiti u prepričavanje svojih maštarija i neće imati potrebe pobjeći od svoje odgovornosti jer ga maštanje čini ugodnim.

Koja je dobrobit maštanja?

Dijete u mašti može izraziti stvarno sebe jer maštanje nije vođeno ničijim očekivanjima ili zapovijedima, nije mu nametnuto. Maštanje dolazi iz njegovog unutrašnjeg života. Ono je važno jer integrira djetetove osjećaje, snove i akcije. To je mjesto gdje dijete može osjetiti kontrolu i snagu.

Preporučana literatura:
Igre stvaralice za djecu 2-5 godina, Kako sanjaju stvari, Dječak u zvjezdanim čizmama, Čarobne svjetiljke, Pale sam na svijetu, Ana u svijetu bez granica, Nedovršene priče, Zimska bajka, Maslačkova kruna, Što bi bilo kad..., Možeš i drukčije, Luka i zubić vila, Čarolija dvorca